Kad u prozirnu kutiju magije, kutiju želja, stavimo šarene perle snova i ljubavi, pa je protresemo, snažno, u ritmu otkucaja vlastitog srca, što dobijemo? Ostvarenje sna!? Laboratorij kulture – Felix, vaša je prozirna kutija u koju ćete moći bez ograničenja stavljati šarene perle snova i ljubavi.

U Laboratoriju kulture – Felix, učit ćete sve o filmu od A do Ž, od povijesti filma do gotovog autorskog djela, na temu tolerancije.

Predavači su profesionalno potvrđena imena, od teoretičara filma, redatelja, snimatelja, ton majstora, montažera, kostimografa, maskera, skladatelja, scenografa, majstora rasvjete, novinara, urednika…

Tako ćemo saznati gdje je i kad rođen film? Tko je snimio prvi film u Zagrebu? Tko su bili prvi glumci, a koje su bile prve teme? Kako se piše scenarij? Čemu služi? Kako priču iz glave staviti na papir? Kako izgleda redateljeva uputa glumcu? Na koji način redatelj i kostimograf dogovaraju kostime? Filmska maska ili dnevna šminka? Pozicije glumaca unutar objekta snimanja. Dogovor redatelja i snimatelja. Što sve radi redatelj reći će sam redatelj, Aldo Tardozzi.

O čemu ćemo učiti na radionicama?

O čaroliji snimanja, sve o kameri i kadru – govorit će poznati i nagrađivani filmski snimatelj Branko Cahun.

U svijet filmske kostimografije vodi vas dobitnica Zlatne arene Željka Franulović. Šminkat ćemo se na neobičan – filmski način.

Na pitanje kako se gradi filmski stan ili kuća, kako izgleda jedan  takav nacrt i kako se objekt namješta za potrebe snimanja  – govorit će  scenografkinja Gorana Stepan.

Što je ton?  Što su bubice, a što pecaljke?Kako se zapisuje ton na snimanju? O malim i velikim tonskim trikovima pitat ćete sami iskusne lovce na tonove…

Svaki dan je oko nas, primjećujemo li ga, znamo li ga definirati i koliko nam je važno svjetlo? Kakva je to filmska rasvjeta?  Čime gledamo svjetlo? Okom ili mozgom? O ulozi svjetla na filmu, ali i u životu – govorit će mr. sc. Vesna Dubovečak.

Kad se sve snimi, kad ubacite te šarene perlice snova i ljubavi u kutiju, e tu onda dođe montažer i vi uz njegovu  pomoć počnete sanjati otvorenih očiju…

Onda je na redu Ona, važan element svake filmske priče – glazba. Kako nastaje glazba, tko i kako piše glazbu, kako izgleda jedan glazbeni studio? Male trikove iz glazbenog studija otkrit će vam Jerko Marić Szabolcs, skladatelj, ton majstor, glazbenik…

I na kraju, iz šarene kutije izaći će vaš san, samo vaš, istkan vrijednim rukama i glavama svih, ali u vašoj režiji, jer vi ste vlasnik i kutije i perli.  A kad se sanja, ne treba se ograničavati. Snovi nas moraju nadvisiti, oni su istodobno i mali i veliki, i naši i tuđi jer dijeleći zapravo umnažamo.

I da ne zaboravimo, na kraju, tu su još i gosti predavači:  prof. dr. sc. Miloš Judaš, Mara Orehovec,  prof. psihoterapeut, dr.sc. Boško Picula, dr.sc. Radenka Munjas – Samarin i drugi…

Jako  smo raširili ruke, za dobrodošlicu u vaš i naš Laboratorij kulture – Felix,  koji vas od jeseni očekuje u Zagreb filmu, na Novoj Vesi.

Vaš Felix

MartinaMasmediji i tolerancija

 

Mediji oblikuju sliku svijeta, ali i doprinose oblikovanju društvenih odnosa jer ljudi vjeruju medijima kao  pouzdanom izvoru informacija,  ali i kao  čimbeniku sekundarne socijalizacije. Na nas utječe program koji gledamo, bilo da je riječ o dokumentarnim formama ili fikciji. To je razlog zašto se kroz povijest masmedija, televizije i filma počelo promatrati  i proučavati pedagoški, a ne samo psiho-socialan aspekt utjecaja medijskih sadržaja na mlade.  U počecima su medijski sadržaji imali za svoju glavnu ulogu propagandu i informiranje, pa možemo govoriti o medijskoj izgradnji ideje o nepobjedivosti njemačkog vojnika i građanina u radovima Leni Riefenstahl (Njemačka, 30-te godine 20. stoljeća, „Trijumf volje“)  ili o snazi američkog vojnika Fraka Capre („Why we Fight“, 1942.), kao i negativne predodžbe o manjinama „Vječni Židov“ Fritza Hipplera (1940.) kao dio nacističke anti-semitske propagande. U takvim propagandističkim materijalima, države su angažirale medijske radnike i umjetnike u projektima oblikovanja javnog mnijenja kako bi se stvorila kritična masa za formriranje određenog stava. Najčešće su ti stavovi bili nepotkrijepljeni sadržajima iz stvarnosti. Židovi nisu odgovorni za ekonomski slom  i siromaštvo Nijemaca, njemački vojnik kao nepobjediv, častan Arijevac je projekcija  koja nema uporište u stvarnosti. No stereotipi, kao medijski plasirane ideje bile su važne za diskreditiranje određenih društvenih grupa.

Izostanak tolerancije uz čvrsto formiranje predrasuda i izgradnju društvenih odnosa, možemo pronaći  u igranom filmu. Naime, već 1930. Holywood objavljujeProduction Code u kojem definira kako prikazivati junake na filmskom platnu. Propisan je niz „pravila“ kojima su se Afroamerikanci prikazivali u nepovoljnijem položaju u odnosu na „bijele“ Amerikance. Tako, primjerice, nije bilo dozvoljeno da se u filmskoj prIči prikaže ljubavna veza ili samo poljubac crnca i bijele žene i obratno.  Također, vrlo dugo kroz westerne kao filmski žanr Indijanci su se prikazivali kao divljaci koji ugnjetavaju civilizirane bijele naseljenike.

Postepeni pomaci u razbijanju predrasuda na platnu i televiziji i približavanju različitih spolova i rasa možemo pratiti kroz znanstveno-fantastičan serijal  „Zvjezdane staze“  (Star Trek) u kojem se od 60.-tih godina 20. stoljeća mijenja položaj žena u svemirskom brodu. Afroamerikanci u 50 godina su napredovali do vrlo razumnih Vulkanca,  žene od liječnica postale kapetanice svemirskog broda.

Mediji su preslika društva u kojem živimo. Ona količina tolerancije i razumijevanja koji postoji u određenom trenutku u društvu, ona se preslikava i materijalizira u medijskim sadržajima. No, autori filmova i emisija svojim radom mogu i žele preoblikovati društvenu stvarnost. Rad na filmu mijenja autora jer on uči i kroz svoj rad neizbježno raste. Francis Ford Coppola napravio „Apokalipsu danas“ (1979),  snažan anti-ratni film; položaj ratnog veterana vijetnamskog (i podjenako bilo kojeg drugog ) rata svi mogu razumijeti u mukama „Ramba: Prva krv“ Teda Kotcheffa  iz 1982. u povratku u „normalan život“.

Tolerancija kao uvažavanje i razumijevanje drugoga uči se od malih nogu. Najviše se uči kroz kontakte s ljudima koji su po bilo čemu drugačiji od nas. Ne mora to nužno biti drugačija boja kože, vjeroispovijest  ili spolna orijentacija. Ponekad je to različito socijalno podrijetlo ili različite sredine iz kojih dolazimo.

Razumijevanje drugih ljudi je širenje vlastitih granica i unutrašnjeg života. Ljudi koji stvaraju film, a jednako tako televizijske emisije imaju odgovornost kakav će biti svijet u kojem živimo. Na njima je velika odgovornost. S druge strane, na gledateljima je velika odgovornost prepoznati i razumijeti sadržaj masmedija. „Avatar“ (2009.) Jamesa Camerona prelijepa je priča o približavanju i prevladavanju različitosti na svim razinama: iskustvenoj, kulturnoj, rasnoj, političkoj, ekološkoj i ekonomskoj. Kada nema tolerancije drugi čovjek gubi bilo kakvu vrijednost. Vrlo brzo i svoja prava. Postaje nepoznato biće koje treba istrijebiti zbog nekog  „višeg cilja“. S druge strane, tolerancija o kojoj Cameron priča ukazuje da je „viši cilj“ ljubav. Da nema „višeg cilja“ od čovjeka, slobodnog i sretnog, prihvaćenog od drugih.  Da nema mogućnosti rasta pojedinca bez rasta svijeta u kojem pojedinac živi.